Roman esej, novi roman, trivijalna književnost, beletristika

Views:
 
Category: Entertainment
     
 

Presentation Description

No description available.

Comments

Presentation Transcript

Filozofski fakultet u Rijeci Odsjek za kroatistiku Akademska godina 2011./2012. Studijska grupa: jednopredmetni preddiplomski studij hrvatskog jezika i književnosti:

Filozofski fakultet u Rijeci Odsjek za kroatistiku Akademska godina 2011./2012. Studijska grupa: jednopredmetni preddiplomski studij hrvatskog jezika i književnosti ROMAN-ESEJ NOVI ROMAN TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST BELETRISTIKA Kolegij: Književna genologija Mentorica: prof. Iva Rosanda Žigo Studentica: Andrea Mikulčić

ROMAN-ESEJ:

ROMAN-ESEJ Na današnjem stupnju razvoja postoji više tipova klasifikacije romana, no ne smije se shvatiti kao da većina napisanih romana bezuvjetno pripada samo tom određenom tipu. U studiju povijesnog razvoja romana upotrebljavaju se nazivi za neke vrste ili tipove romana koji su uglavnom nastali na osnovi karakterizacije romana prema pojedinim epohama književnosti. Moderni se roman može shvatiti kao svjesno i namjerno odustajanje od onih konvencija koje karakteriziraju realistički roman. Na sličan se način može govoriti o romanu-eseju (franc. roman-essai ) u koji izravno ulazi znanstvena problematika. Komponira se prema načelima logičkog razvijanja pojedinih misli. Njegova struktura može biti jasnija ako imamo na umu suprotnost između književno-umjetničke i znanstvene proze te prijelazne oblike koji također omogućuju uvid u jednu moguću klasifikaciju umjetničke proze. (vidi Solar 1997: 219)

ROMAN-ESEJ:

ROMAN-ESEJ Romani Dostojevskog dominiraju nemotiviranim misaonim izričajima. Ta se osobina određenije pojavljuje u djelu Braća Karamazovi u kojem izričaji tvore dominantne strukture te takav roman možemo slobodno nazvati romanom izričaja. Takav tip romana kasniji će kritičari nazvati r o m a n o m–e s e j o m . Postat će poznat u njemačkoj književnosti prvenstveno iz djela Thomasa Manna u čijim ćemo romanima naći cijele dijelove koji su posvećeni izričajima pripovjedača ili stvorenih likova, npr. o medicini ili glazbi. U hrvatskoj je književnosti posebno došao do izražaja u Krležinu stvaranju u romanu Na rubu pameti , u kojemu svoje misli izriče ne samo pripovjedač, već i hrvatski seljak, čije su izreke značajne u strukturi romana.

ROMAN-ESEJ:

ROMAN-ESEJ Jednim svojim djelom, premda je komponiran kao monološko-asocijativni roman, pripada romanima izričaja i Krležin Povratak Filipa Latinovicza , u kojem ćemo naći cijele fragmente teksta koji su zapravo eseji o umjetnosti i slikarstvu. Upravo Krležini romani, u kojima je jasno vidljiva piščeva sklonost prema integriranju različitih postupaka u nerazdvojnu i izvornu cjelinu, pokazuju kako je u suvremenoj književnosti teško lučiti jedne tipove romana od drugih, tako da je zapravo lakše govoriti o pojedinim načelima izgradnje romana negoli o zasebnim tipovima. Osim toga, tipovi romana o kojima smo ovdje govorili nikako ne obuhvaćaju cijelo umjetničko stvaranje na području ove književne vrste. (vidi Flaker 1998: 371) (vidi Flaker 1998: 371)

NOVI ROMAN:

NOVI ROMAN Novi roman (franc . le noveau roman ) naziv je za podvrstu romana koga je razvila francuska romansijerska škola nastala 50-ih godina 20. stoljeća. Ti su francuski romanopisci, u izrazitoj opreci prema konvencijama realističkog romana, rabili nove književne tehnike, podređujući fabulu suptilnim analizama svijesti, osobito pojedinca izgubljenog i dezorijentiranog u suvremenoj civilizaciji. Najvažnijim predstavnicima obično se smatraju Nathalie Sarraute, Michel Butor i Alain Robbe-Grillet. Često im se pribrajaju Samuel Beckett i Claude Simon, koje kasnija kritika drži pretečama, pa i utemeljiteljima postmodernizma. (vidi Solar 2006: 204)

NOVI ROMAN:

NOVI ROMAN Francuska škola predstavlja najznačajniji vid novijeg europskog psihološkog romana, služi se tehnikom struje svijesti, aktualizira Kafkino viđenje čovjeka kao opredmećenog bića, i u sprezi tih elemenata, s vlastitim doživljajem moderne povijesti i čovjeka, stvara svoj umjetnički svijet. Beckettovo djelo predstavlja priču koja se neprekidno ponavlja, o čovjeku osuđenom na lutanje, u očekivanju sve problematičnijeg spokoja, čiji bi najviši oblik bio uništenje. Socijalna tumačenja novog romana neki kritičari nalaze u pasivnom karakteru promatrača, koga ljudi kao pojedinci dobivaju u modernom društvu, u onom što moderni sociolozi nazivaju despolitizacijom, a to je u stvari dublja i važnija pojava.

NOVI ROMAN:

NOVI ROMAN Obilježja novog romana Opis dobiva središnje mjesto u kompoziciji, u optici tog opisa nema epske retrospektive i tumačenja, nego se stvari fiksiraju u jednome trenutku svog trajanja. Pisac u takvom romanu nije više vodič i tumač, već neutralan promatrač koji objektivno bilježi ono što lica u romanu vide te što se pred njima i s njima događa. Jedina materija koja je vrijedna za pisce novog romana je odnos čovjeka sa stvarima koje ga potiskuju, odnos sa pokvarenim svijetom. U djelima u krupni plan izbija odnos, a ne čovjek. Novi roman nije gola intelektualna konstatacija jednog stanja, nego pun umjetnički izraz njegovog cjelokupnog ljudskog smisla. Značenje umjetnosti ne nudi se kao parafraza, nego kao imaginativna realnost čiju smisao čitatelj mora naći u svojim osobnim reakcijama. (vidi Blažanović 1997: 218)

NOVI ROMAN:

NOVI ROMAN Alain Robbe - Grillet najznačajniji je teoretičar novog romana. Opisuje predmetni svijet u kojem se čovjekova nazočnost sama odražava. Novi roman svjesno odbacuje fabulu, karakter i pripovijedanje, pa su u njemu zbivanja (ako ih uopće ima) samo povod za konstruiranje i strukturiranje djela. Pojava takvog romana potakla je razgovore o ˝krizi romana˝ i upozorila ne nemogućnost održanja onih društvenih funkcija koje je taj oblik prisvojio tijekom 19. stoljeća. Ojačala je svijest o tome da ni roman ne ˝odražava zbilju˝ nego je to i literarna konstrukcija .

NOVI ROMAN:

NOVI ROMAN Književnost Latinske Amerike podržala je takvo razmišljanje, posebno Jorge Luis Borges, argentinski prozni pisac. On nije pisao romane, ali je svojom novelističkom prozom upozorio na mogućnosti proznih oblika kao igre, intelektualne kombinatorike, sučeljavanja zbiljskih motiva s ˝fantastičnim˝ pa je u tom smjeru djelovao na kretanje u prozi općenito, a posebno i u romanu. Zahvaljujući njemu i ˝otkriću˝ Bulgakovljeve proze, ˝fantastični˝ su motivi prihvaćeni kao mogući i legitimni u modeliranju svijeta, čak i kad se radi o društvenoj zbilji. Pojmom ˝fantastike˝ obilježena je u 70-im godinama cijela struja unutar hrvatske proze. (vidi Flaker 1998: 372)

TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST:

TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST Trivijalna književnost (lat. trivialis ; običan, prost) je književnost prilagođena ukusu svih slojeva publike. Uglavnom se smatra na štetu umjetničke vrijednosti. U istom su smislu te riječi rabili su se i ovi nazivi: Šund (njem. Schund ; otpadak, smeće) – omalovažavajući naziv koji se uglavnom izgubio zbog napuštanja vrijednosnih kvalifikacija u znanosti o književnosti. Kič (njem. Kitsch ; vjerojatno izvedeno iz eng . sketch ; skica) – naziv se rabi samo u likovnoj umjetnosti. Zabavna književnost – uglavnom se drži neodređenim nazivom pa se ponekad rabi samo u pokušaju svojevrsnog ˝raslojavanja˝ književnosti. (vidi Solar 2006: 301)

TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST:

TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST Pojam ulazi u književnoteorijske rasprave tijekom 60-ih godina u slijedu znatnog proširenja književno-znanstvenog predmeta interesa, do kojeg je doveo strukturalizam demokratizacijom pojma književnosti. Strukturalistički pojam pripovijednog teksta pokriva podjednako usmene, svakodnevne, neumjetničke, znanstvene i druge tvorevine te time prelazi granice kanoniziranog književnog korpusa. Trivijalna književnost otvoreno prianja uz sheme i stereotipe dok ih umjetnička nastoji ''narušiti'' ili prikriti. Ona ne postoji kao samostalna vrsta teksta, odnosno kao osobit književni izraz određene jezične funkcije, ne ustanovljuje vlastitu ''trivijalnu'' jezičnu funkciju, već sadrži mnoge jezične funkcije u primjenjivim razmjerima. U suvremenoj je teoriji pitanje o legitimnosti trivijalne književnosti pretvoreno u pitanje o legitimnosti dekoncentriranog čitanja, itekako dominantnog u razdoblju ''tehničke reproduktibilnosti umjetničkih djela'' koje preplavljuje književno tržište najraznovrsnijim štivom. (vidi Biti 1997: 397)

TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST:

TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST POSTOJI LI TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST? Trivijalna književnost zauzima golem prostor u suvremenoj književnosti, također prijeti da trivijalizira onu drugu književnost, pa je ona tako simptom pada ukusa. Neki su skloni da ustvrde kako se radi o nekoj osobitoj vrsti književnosti. Govori se o razlici između dvije vrste ili dva tipa književnosti, od kojih je jedna ''visoka'', ''ozbiljna'' ili ''prava'', a druga je na temelju prve, i kao naziv i kao pojam, izvedena. Pučku ili narodnu književnost valja odijeliti od trivijalne književnosti. Narodnu ne proizvode specijalisti nego posebno obrazovani književnici, dok trivijalnu proizvode obrazovani stručnjaci. Trivijalna književnost je književnost koja se piše i čita na isti način kao i prava književnost, jedino što pisci i čitatelji znaju da se radi o nečemu što nije sasvim isto, nego se može bez većih poteškoća na prvi pogled prepoznati.

TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST:

TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST POSTOJI LI TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST? U prepoznavanju trivijalne književnosti trebalo bi zapravo prepoznati cjelovitiju instituciju. Oslonimo li se samo na tekstove, autore ili čitatelje, uvijek će nam u analizi ostati nešto neobjašnjivo. To znači da ne postoje samo trivijalna književna djela nego i trivijalni pisci i čitatelji. Uopće nije jasno koliko trivijalnosti čitatelj može unijeti u tekst koji po sebi ne mora biti trivijalan. Prva mogućnost prepoznavanja trivijalne književnosti je da ju prepoznajemo kao trivijalne književne vrste, ili na temelju vrijednosnih sudova (sudova ukusa). Nju ili čine djela koja nisu u skladu s općim konvencijama prema kojima se piše prava visoka književnost, pa je prema tome ona zapravo loša književnost, ili ju čini skupina trivijalnih književnih vrsta koje se pridržavaju konvencija svojstvenih trivijalnoj književnosti. Nameće se zaključak da razliku između trivijalne i netrivijalne književnosti ne možemo izvesti ni postupkom klasifikacije književnih vrsta, ni postupkom ''vrednovanja''.

TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST:

TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST POSTOJI LI TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST? Trivijalne žanrove lako prepoznajemo zato što jedan broj književnih djela ima određene osobine koje pridajemo žanrovima koji se označuju deminutivima: ''krimić'', ''ljubić'' i drugi. Valja zapaziti da ''krimić'' nije isto što i ''kriminalistički roman''. Shvatimo li pojam žanra u smislu nečega što upravlja našim razumijevanjem, možemo reći da unutarnji pojam žanra omogućuje da razlikujemo trivijalni povijesni roman od netrivijalnog. No, ne postoji prava klasifikacija unutarnjih žanrova pa prema tome otpada klasifikacija prema kojoj bi se trivijalni žanrovi mogli svrstati u neku skupinu. Oni bi mogli postojati ravnopravno sa žanrovima visoke književnosti. To se načelo ne može naći zato što trivijalna književnost nije u vrijednosnome smislu neutralna kategorija. Trivijalnost se ne može shvatiti na onaj način na koji se shvaća pripadnost određenom žanru.

TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST:

TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST POSTOJI LI TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST? Uvjerenje o nižoj vrsti trivijalne književnosti ne proizlazi iz estetičkih sudova ukusa, nego iz uvjerenja o višoj vrijednosti netrivijalne književnosti, iz uvjerenja da je prava književnost umjetnička književnost. Velika umjetnost mora imati etičku dimenziju, mora biti više od same ljepote, a ''čista'' umjetnost nije ništa drugo do kič, odnosno: K n j i ž e v n o s t k a o u m j e t n o s t j e t r i v i j a l n a k n j i ž e v n o s t z a t o š t o u n j o j n e m a n i š t a d r u g o d o t e ž n j e d a s e s v i d i .

TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST:

TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST POSTOJI LI TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST? U analizi koja se poziva na dojmove možemo izvući 2 zaključka: prvi je da trivijalnost povezujemo s tehničkim nedostacima izvedbe, a drugi da trivijalnost znači odsutnost inventivnosti. Trivijalna je književnost prisiljena na sinkroniju, nju čitatelj ne razumije iz povijesti, nego iz suvremenosti. U određeno shvaćanje i procjenjivanje umjetničke književnosti mora ući neka vrijednosna dimenzija da se cijela institucija podijeli na trivijalnu i netrivijalnu književnost. Postoji li zapravo trivijalna književnost? Naravno da ne postoji, ali je svakako valja zamisliti jer nam ona služi da vidimo kako je korisno dati se pretvarati ako tako možemo odrasti. (vidi Solar 1995: 102)

TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST:

TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST I SVAKODNEVNI ŽIVOT Postoje česte pretpostavke o sličnosti između trivijalne književnosti i svakodnevnog života: -prva se nameće zbog zamisli o oponašanju stvarnosti, -druga zbog moguće interpretacije prema kojoj je određeni ''pogled na svijet'', prisutan u trivijalnoj književnosti, karakterističan za svakodnevni život. Obje se, kao temelj razdiobe na trivijalnu i netrivijalnu književnost, ne mogu održati. Trivijalna književnost ne pokušava opisati svakodnevni život jer se u svakodnevnici, uglavnom, svaki dan događa isto. Ona bi svakako mogla izražavati neku ideologiju svakodnevnice, ali nipošto ne bi mogla odgovarati svakodnevnici.

TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST:

TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST I SVAKODNEVNI ŽIVOT Junaci su trivijalne književnosti ipak svakodnevni, obični ljudi, čije su osobine kvantitativno uvećane. Trivijalna ih književnost ne oblikuje po uzorcima određene sredine nego prema zadanim projekcijama žanra; ona ne opisuje likove nego propisuje koji i kakvi likovi pripadaju određenim situacijama. Veza između svakodnevnog života i trivijalne književnosti nikada nije izravna, nego posredovana žanrom. Trivijalna književnost mora jedan uski segment života uzeti kao da je život u cjelini, jedan uski aspekt pristupa problematici ljudskog života mora uzeti kao temeljnu ljudsku problematiku. (vidi Solar 1995: 131)

TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST:

TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST Pokušaji objašnjavanja trivijalne književnosti upozoravali su na shematičnost, tipiziranost likova, jednostavnost izraza, sentimentalnost, predodžbe o dobru i zlu. Pokazalo se da djela takvih osobina možemo naći u cjelokupnoj povijesti književnosti. Prepoznatljivost trivijalne književnosti objašnjavanja se namjerom zabavljanja koja zahtjeva lakoću čitanja, poznatu tematiku i napor da se izbjegne dosada uvjetovana sličnošću s ustaljenim ritmom svakidašnjeg života. Zbog toga se ponavljaju uobičajene sheme karakternih osobina, likova i njihovih postupaka. Teži se jasnom zapletu i raspletu te nizanju onih scena koje su u suprotnosti prema svakidašnjem životu. (vidi Solar 2006: 303)

TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST:

TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST Iz generacije hrvatskih realista najveću je popularnost kod široke čitateljske publike stekao Eugen Kumičić. Od svih je naših ''realista'' najviše inklinirao elementima najnižeg romantizma i sasvim se približio fabularnim stereotipima karakterističnim za trivijalnu književnost. Trivijaliziranu varijantu povijesnog romana najbolje reprezentira Higin Dragošić sa svojom Crnom kraljicom i njenim nastavkom Kroz more jada . (vidi Nemec 1995: 183)

BELETRISTIKA:

BELETRISTIKA Beletristika ( franc . belles lettres , lijepa književnost) naziv je koji se upotrebljava za lijepu književnost za razliku od znanstvenih, pučkih ili informativnih djela. U 18. stoljeću beletristikom su se nazivale sve umjetničke vrste uključujući retoriku i esejistiku. Današnja kritička literatura naziv najviše upotrebljava za umjetničku prozu: roman, novelu i esej. Francuski i hrvatski poetičari ranije su rabili taj naziv za opću umjetničku književnost. (vidi Solar 2006: 38)

BELETRISTIKA:

BELETRISTIKA Termin beletristika koristi se za opisivanje kategorije nekog djela, a te kategorije variraju u različitim upotrebama. Obuhvaća sva književna djela – osobitu poeziju, dramu, esej – cijenjena zbog svojih estetskih kvaliteta, originalnosti stila i tona. Pojam se može odnositi i na književnost općenito. S jedne strane beletristika je opisana kao razred književnosti koji podrazumijeva književnu kulturu i spada u domenu umjetnosti, bez obzira na to što predmet može biti bilo koje je forme, dok se s druge strane podrazumijeva kao više umjetnički i maštovit oblik književnosti, kao što su poezija ili romantika.

BELETRISTIKA:

BELETRISTIKA Za mnoge moderne svrhe beletristika se koristi u užem smislu da bi identificirala književna djela koja ne spadaju u veće kategorije, kao što su poezija ili drama. To bi uključivalo eseje, objavljene zbirke govora ili pisama, satirične i smiješne rukopise te razne druge radove. Dok velika knjižnica može imati odvojene kategorije za eseje, pisma i slično, u knjižnicama skromnijih dimenzija često ti nazivi stoje u istoj grupi pod nazivom beletristika. Izraz se ponekad koristi i na pogrdan način kada je riječ o proučavanju književnosti: oni koji proučavaju retoriku često se rugaju mnogim jezicima zbog fokusiranja na estetske kvalitete jezika, a ne na praktičnu primjenu.

BELETRISTIKA:

BELETRISTIKA Književnost ili literatura je naziv za sva djela s književnim, umjetničkim osobitostima ili napisana s namjerom da na književni (umjetnički) način pokažu neki događaj ili lik. Za takvu se književnost upotrebljava i naziv beletristika, za pisca se kaže beletrist, odnosno pisac lijepih književnih djela. (vidi Blažanović 1997: 136)

LITERATURA:

LITERATURA Blažanović , Stjepan (1997), Rječnik hrvatskog književnog nazivlja, Rački, Zagreb Biti, Vladimir (1997), Pojmovnik suvremene književne teorije, Matica hrvatska, Zagreb Flaker, Aleksandar (1998), Umjetnička proze, u Uvod u književnost; Teorija i metodologija, Globus, Zagreb Nemec , Krešimir (1995), Povijest hrvatskog romana; Od početka do kraja 19. stoljeća, znanje Zagreb Solar , Milivoj (1995), Laka i teška književnost, matica hrvatska, Zagreb Solar , Milivoj (1997), Proza, u Teorija književnosti, Školska knjiga, zagreb Solar , Milivoj (2006), Rječnik književnog nazivlja, Golden marketing, Zagreb

Hvala na pažnji ! :

Hvala na pažnji !

authorStream Live Help